Rizične i održavane trudnoće, prerano rođenje djeteta, različita stanja tijekom poroda i neposredno nakon poroda (asfiksije i hipoksije, krvarenje mozga i sl.) rizici su koji često uzrokuju razvojne teškoće u djeteta, a najčešći poremećaj vidljiv kod svih navedenih oštećenja su teškoće u području komunikacije, jezika i govora. Svaka od navedenih teškoća, ako se pravovremeno ne tretira, dovodi do teškoća u učenju.

Danas se u Hrvatskoj prosječno godišnje rađa 10% djece s neurorizičnim čimbenicima.

Suvremena medicina omogućava da roditelji budu relativno rano upoznati s razvojnim rizicima ili teškoćama svoga djeteta.

Problem nastaje kada je nakon postavljanja medicinske dijagnoze potrebno dijete i obitelj uključiti u neki od nemedicinskih (re)habilitacijskih tretmana kao što su logopedski, psihološki i edukacijsko-rehabilitacijski, a često i fizioterapijski tretman. Također, problem nastaje kada se dijete treba uključiti u redovni odgojno-obrazovni sustav.

Iskustva pokazuju da se u praksi na logopedsku i edukacijsko-rehabilitacijsku intervenciju dolazi prekasno, odnosno znatno kasnije negoli bi to bilo potrebno.

Ako imamo na umu znanstvenu spoznaju da je djetetov mozak „neuroplastičan“ odnosno da se u vrlo ranoj životnoj dobi djeteta (tijekom prve dvije do tri godine života) pravilnim stimulacijama iz okoline može značajno utjecati na kvalitetu razvoja i funkcioniranje mozga djeteta, a time i na cjelokupne razvojne ishode djeteta, vidimo da prekasnim uočavanjem odstupanja i neuključivanjem u adekvatne oblike podrške i tretmana, gubimo najdragocjenije vrijeme za najuspješniju intervenciju.

Istovremeno s odstupanjima u razvoju djeteta, dolazi do odstupanja u roditeljskoj intuitivnosti, odnosno spontanoj, prirodnoj interakciji između roditelja i djeteta.

Naime, zbog djetetove komunikacijske i druge ograničenosti, očekivana odgovorljivost djeteta na spontane roditeljske poticaje (koji su važni za rano učenje i razvoj) izostaje, što onda dovodi do zabrinutosti, straha i neizvjesnosti u roditelja, a time i do ograničavanja spontanih roditeljskih reakcija.

Imajući na umu da dojenče i malo dijete uče kroz interakciju s okolinom, a prva prirodna okolina djeteta jesu njegovi roditelji i obitelj, jasno je da postoje dva pravca u kojima treba rano intervenirati: dijete i roditelj (obitelj).

Suvremeni model rane intervencije podrazumijeva osnaživanje intuitivnog roditeljstva, pružanje stručne podrške obitelji u cilju razumijevanja djetetovih ponašanja, stvaranje poticajne okoline i pravilnog obiteljskog djelovanja.

Iako je u zapadnim zemljama Europske unije i SAD-a model rane intervencije poznat i postoji već više od 30 godina, u Hrvatskoj ovakvi suvremeni programi rane intervencije još su uvijek sporadični i nedostatni u odnosu na potrebe koje u Hrvatskoj postoje.

Također, iako je rana intervencija kao usluga socijalne skrbi, napokon pronašla svoje mjesto i u Zakonu o socijalnoj skrbi (srpanj 2011.), ona u Hrvatskoj još uvijek nije dobro razvijena, nije strategijski planirana, niti je sustavno financirana.

Kao reakcija na nedostatnost suvremenih programa rane intervencije u Hrvatskoj, 2009. godine skupina stručnjaka logopeda educiranih za ranu intervenciju osnovala je Udrugu za ranu logopedsku i edukacijsko-rehabilitacijsku intervenciju – LERI.

Cilj Udruge LERI bio je da kroz uspostavljanje suvremenog modela rane intervencije pruži pravovremenu stručnu podršku djetetu i obitelji kroz savjetovanja i intervencije te na taj način popuni nedovoljne kapacitete ranih interdisciplinarnih programa na području grada Zagreba i Zagrebačke županije.